Ipak nisi dokazao vezu. Sa jedne strane, zastupaš tezu da je sloboda proistekla iz toga što na kraju (početku) lanca uzročnosti postoji deo koji je nepredvidljiv, pa onda iz subjektivnog osećaja da slobodna volja mora postojati (što bi trebao da eventualno bude zaključak, a ne polazna činjenica) izvodiš nedokaziv zaključak da ona obitava u tom delu koji je izvan domašaja naše spoznaje. To me podseća na onu anegdotu Karla Sagana o tome kako su astronomi ranog dvadesetog veka zaključili da na Veneri žive dinosauri (ništa se ne vidi - oblaci su gusti - klima je tropska - to je pogodno za hladnokrvne gmizavce - mora da ima dinosaura).
Kad sam rekao da se ljudi ponašaju nepredvidivo kada misle da ih neko posmatra (mada to nije uvek tačno - na primer ako ih posmatra gazda, ponašaće se vrlo predvidivo), mislio sam na to da se trude da se ponašaju nepredvidivo, u onoj meri u kojoj su svesni svoje rutine. A to "nepredvidivo" ponašanje može takođe biti predvidivo, kao što znaju prodavci tajmšera, na primer.
Citat:
Nedeljko:
Kada računar uradi configuration data integrity check, on je zapravo po nekim ugrađenim pravilima na osnovu nekih svojih stanja formirao nekakva druga stanja koja MI doživljavamo kao rezultat. Dakle, pod određenim uslovima on spisuje jednu poruku, a pod drugim drugu. Zamisli da evropljanin treba da obavi neka rutinska ispitivanja i da pod jednim uslovima u izveštaju napiše jednu kinesku rečenicu, a pod drugim drugu, pri čemu su mu dati uzorci zapisa tih rečenica. On ne mora da zna ni šta je radio (recimo, koristio je ya ispitivanja neku "crnu kutiju" na unapred opisani način i koristio po nekom algoritmu njene rezultate koje ne mora da razume), pa ni da razume šta je na kraju napisao u izveštaju da bi uspešno obavio ono što se od njega traži. On je DALEKO svesniji postupka od bilo koje mašine kojoj engleske rečenice na izlazu znače manje nego njemu kineske u izveštaju. Slično važi i za hardware self diagnostic status i sve ostalo što si nabrojao u okviru obrađivanja svesti..
OK, volim analogije, jer one pomažu da bolje razumemo šta sagovornik želi da naglasi. U ovom slučaju, Evropljanin ima složeniji algoritam, jer mora da prepozna različite kineske rečenice i da preduzima različite akcije i modifikuje svoje aktivnosti zavisno od toga koju kinesku rečenicu je dobio kao rezultat očitavanja. Taj Evropljanin nije imalac svesti, on je njen sluga, isto kao što je naš mozak sluga naše svesti. Svest je ... složeni podatak, kojeg apdejtuje naš sistem. Isto tako, mašina nije i neće nikad biti svesna, sama po sebi. Proces koji se na njoj vrti, pak, može biti svestan (po mom skromnom mišljenju, da se ogradim). Kad ja umrem, moja "mašina" će jedno kratko vreme biti kompletna (mada verovatno neispravna), ali se svest neće više vrteti na njoj (po mom mišljenju, ni bilo gde drugde, ali svako može da se nada za sebe).
Citat:
Što se tiče volje, mašina može imati ciljeve koje joj je ugradio čovek, kao i one za koju ju je čovek "na[timao" da ih "proiyvede". Dakle, ona ne sprovodi svoju volju (jer je i nema), već čovekovu. Sa druge strane, i osećanja i volja su nemogući bez svesti.
To je opet ponovljena tvrdnja, bez dubljeg objašnjavanja. Mi se samokonfigurišemo kao bebe do odraslog doba i verovatno i nadalje. Imamo jedan deo ugrađen (samoodržanje) i pratimo i povezujemo sve što je u vezi sa našim početnim ugrađenim ciljevima, tj. instinktima (ako te nešto ugrožava plači, uspostavi komunikaciju očima sa onim što prepoznaš kao obrise lica, ako osetiš dojku, sisaj, ako osetiš nešto u šaci, stegni je, poveži iskustva sa nivoom zadovoljstva i zapamti nova pravila).
Odgovarajuće analoge svih tih ugrađenih delova svesti možemo bez grižnje naučne savesti da ugradimo u veštački sistem koji treba da bude inteligentan. Pri tome je svakako najvažniji i najvredniji deo koji piše nova pravila na osnovu novih iskustava i dotadašnjih pravila i čak menja stara pravila na osnovu novih iskustava. Ljudi su neverovatni po tome što su u stanju da razlabave čak i ugrađena instinktivna pravila i da rade čak i potpuno suprotno svom interesu i to je po meni suština slobode (opasna je, ali fascinantna), a ne nedeterminizam na mikroskopskom nivou.
Citat:
Nedeterminizam nam ne daje slobodu (u smislu da je obezbeđuje, garantuje), već je saglasan sa njom, to jest ne protivreči joj za razliku od determinizma. Naravno da se tu mogu postaviti i druge teorije koje su saglasne sa nedeterkminizmom, ali bi nas determinizam svakako lišio bilo kakve mogućnosti slobodnog uticanja na spoljni svet.
Sloboda i determinizam...Mujo i Haso dele porciju ćevapa. Na kraju ostane samo jedan i Mujo ga nabode na viljušku i pojede ga. Haso se požali: "Da si džentlmen, Mujo, ti bi mi ponudio taj poslednji ćevap umesto što si ga sam pojeo." Mujo ga pita: "A da si ti na mom mestu a ja na tvom, da li bi ga ti ponudio meni?" Haso: "Bih!" Mujo: "A ja bih prihvatio i opet bi ishod bio isti."
Poenta ovog vica je da je na slobodni izbor uvek je uticalo nešto: trenutni uslovi, unutrašnje raspoloženje, uvek se može dati neka analiza koja će pokazati da je "neko ili nešto" odredilo ishod. Mi imamo osećaj slobode ako nam ne padaju teško naši sopstveni izbori. A to znači da ćemo težiti da zadovoljimo neke određujuće uslove i da će naša odluka uvek biti rezultanta, kompromis svih uticaja, unutrašnjih i spoljašnjih. To što će neki od uticaja biti nepredvidiv ili "nepredvidiv" takođe ne menja na stvari, jer se mi odlučujemo da taj vanjski, nepredvidivi uticaj uključimo u našu odluku opet
putem na osnovu neke prethodne odluke. Sa svakom iteracijom, prostor za slučajno se sužava, a i to slučajno je svakako nesvesnije i od moje hipotetičke veštačke inteligencije.
Citat:
No, amplitudu stanja Šredingerove talasne funkcije ne može da redukuje merni instrument jer nema nikakve suštinske fizičke razlige između njega i onoga što merimo. Na isti način, ne može je redukovati niti bilo šta drugo fizičko, jer je podvrgnuto istim prirodnim zakonima i nalazi se takođe u superpoziciji svih mogućih stanja dok "neko treći" ne redukuje amplitudu stanja.
Tj. "neko prvi", u gramatici. Ako ja znam, a ne kažem tebi, za tebe je amplituda stanja još uvek neredukovana, ali za mene nije. Ja sam za tebe kao merni instrument i ja sam "u superpoziciji svih mogućih stanja" dok ti ne kažem rezultat. Dakle, redukcija amplitude stanja se širi brzinom prenosa informacije (jer za "nekog trećeg", koji npr. čeka odgovor od tebe, objekt merenja, merni instrument, ja i sada i TI, smo "u superpoz... itd."). Dakle, opet nema razlike između "svesnog" i "nesvesnog", nego samo obaveštenog i neobaveštenog (ovo je bilo bez namerne političke konotacije) odnosno unutar ili izvan skupa zahvaćenog širećim koncentričnim krugovima determinizma.
Citat:
Ovo nije kraj mojih razmišljanja. Lično sve više verujem da fizički zakoni za nas NISU obavezujući, i da samo treba da naučimo da ih kršimo, ali je to tema za neki drugi forum.
To i jeste poenta nauke, zar ne?