Citat:
Ivan Dimkovic:
Ma dobro, hvalisanja politicara ili skretanje teme su nebitne stvari, to politicari rade, ako projekat koristi drzavni budzet (NASA placa) sasvim je za ocekivati da ce biti koriscen i u politicke svrhe.
Svakako je odlicno sto je privatna firma osvojila tehnologiju za ljudski orbitalni let i spajanje sa ISS-om.
Sa jedne strane, komercijalni orbitalni letovi su nesto za sta vec postoji komercijalna potraznja (lansiranje satelita), nije uopste potrebno cekati da se nadje trziste. Ali slanje ljudi u orbitu (ili dalje) ce jos dugo vremena biti posao koji ima jednog kupca koji ce finansirati najveci broj letova (NASA-u tj. poreske obveznike). Privatni biznis + ljudi u orbiti nije nesto sto ima trenutnu potraznju. Aplikacije za poslove u orbiti se mogu raditi bez ljudi.
Ali sto da ne, ako ovo omoguci konzistentan pad cene orbitalnih letova za ljude, samo to je vec dovoljno dobar razlog, sve i ako drzava bude iza vecine misija.
Privatna firma je osvojila gradnju kapsule i tehnologiju za spajanje sa orbitalnom stanicom 1964. godine. MekDonel je napravio Džemini kapsulu a Lokid RM-81 Agena satelitsku platformu. Agena je korišćena kako kao drugi stepen Atlas rakete (Atlas Agena sistem), deo Korona špijunskih satelita tako i kao meta za pristajanje Džemini kapsula. Posebno je misija Džemini 8 u kojoj je pilot bio Nil Armstrong bila problematična, zbog nedovoljne kontrole kvaliteta prilikom izrade Agene i Džeminija. Vodio je lavovsku borbu sa Agenom koja je bacakala Džemini unaokolo. Upravo njegova mirnoća i hladnokrvnost prilikom te misije su ga preporučili kao pilota Apola 11.
Citat:
Ivan Dimkovic:
Human-rating je skupa stvar.
Ako izbacis ljude iz jednacine, Falcon Heavy moze da bude ~$2K po kilogramu ako je napunjen do 90% nosivosti.
To je znacajno jeftinije od Soyuz-a.
Ali kad ubacis ljude, stvari postaju malo skuplje. Za transport do ISS, USA je placala $86 miliona po astronautu Rusima. SpaceX tarifa je $55 miliona po astronautu. To ne ukljucuje sam razvoj programa (prednost Soyuz-a: razvoj su odavno isplatili).
Nadam se da ce SpaceX i konkurencija da obore cene kargo letova koje ce omoguciti mnogo vise eksperimenata van zemlje. Komercijalne potrebe ce uticati na optimizacije procesa. Transport ljudi je druga prica.
Neće. Većina eksperimenata se lansira mikrosatelitima koji obave jedan eksperiment u periodu 7-10 dana. Indija naročito mnogo ulaže u takav koncept razvoja. Zamisli da je svaki mikrosatelit ekvivalent nekom kratkom linuks programu. Napravljen je da radi samo jednu stvar ali dobro. Masivniji sateliti za današnje potrebe nisu neophodni. Automatizovani moduli koji bi služili kao orbitalne fabrike i/ili laboratorije bi mogle to da promene ali onda dolazimo do problema logistike, slanja i vraćanja opreme i točenja i držanja goriva u orbiti.
Problem sa Falcon Heavy (kao i sa bilo kojom drugom raketom koja nosi više od Protona) je manjak misija koje bi uposlile toliki kapacitet. Naravno, uvek možeš da strpaš mnogo satelita u jednu raketu ali većina potencijalnih korisnika ne želi da se upušta u sva jaja u jednu košaricu scenarije.
Ako izuzemo Poljus (lansiran prvom Energijom, masa 80 tona) i KH-11 (porodica špijunskih satelita, mase oko 20 tona) najteže stvari koje se lansiraju u više od jednog komada su geostacionarni sateliti mase 7-8 tona koje npr. Ariana V lansira bez problema. I za Energiju su predlagane mnoge misije ali ni tada ni sada nema para za takve misije.
Što se tiče cene ljudskog leta. Sovjeti su počeli sa cenom od 20 miliona dolara početkom devedesetih (mislim da je toliko platio prvi turista, japanski novinar koga je TV mreža poslala na Mir). To u 2020. godini iznosi oko 40 miliona dolara. Čak i sa svim novim sigurnosnim merama, većim platama stručnog sosoblja, novim halama i opremom vidi se koliko su skupo Rusi naplaćivali prevoz Amerikancima. To je bila naduvana cena, ne stvarna cena leta. Moglo im se, imali su monopol.
Citat:
mjanjic:
Ruske motore trenutno koristi samo Atlas V, i to za prvi stepen, a u planu je da ga zameni Vulcan koji na prvom stepenu koristi američke motore BE-4, tako da će rusi praktično ostati bez stranog kupca. Pre 5-6 godina, zbog krize u odnosima sa Rusijom, čak je formirana zajednička firma u SAD preko koje je išlo naručivanje motora iz Rusije, a ta zajednička firma je pružala logistiku u testiranju i ugradnji motora u rakete.
Rusi su poznati po tome da malo ulažu u nove tehnologije, osim ako baš moraju (npr. PVO sistemi i podmornice zbog odbrane), pa kad su uspeli da naprave raketni motor koji je dobar i pouzdan, malo šta su menjali.
Oni su do septembra prošle godine koristili Soyuz-FG raketu koja je imala analogne kontrole, i tek u aprilu ove godine je po prvi put korišena Soyuz-2 raketa za Soyuz misije sa ljudskom posadom, i to su morali da požure sa njenim razvojem zbog nesreće pri lansiranju u oktobru 2018. godine.
Ovde je reč o motorima zatvorenog ciklusa, tehnologija koja je razvijana za zlosrećnu sovjetsku N1 raketu za let na Mesec. I to iz nužde. Vodeći projektant raketnih motora Valentin Gluško nije hteo da razvija motore na tečni vodonik i tečni kiseonik i tu se razišao sa Sergejom Koroljevim. Bio je skloniji hipergoličnim gorivima (Mogu da se skladište na sobnoj temperaturi, strašno toksična. U Nedelinskoj katastrofi je na rampi eksplodirala raketa koja je koristila takvo gorivo i ubila kako maršala Mitrofana Nedelina tako i dobar broj stručnog osoblja ). Posao razvoja motora je dobio OKB Kuznjecov koji je pravio avionske motore. Otud toliko puno malih motora na N1 (još jedna stvar koju SpaceX hoće da uradi a za šta mislim da je greška). Projekat je obustavljen baš kada su motori bili konačno usavršeni. Korišćeni su na američkim raketama nekoliko decenija kasnije. Ironija sudbine je u tome što je baš Valentin Gluško napravio motore za Energiju i to koristeći tečni kiseonik i tečni vodonik. Da nije bilo njegove tvrdoglavosti, možda bi danas Aleksej Leonov naslikao par slika sa motivima površine Meseca. Na zapadu nije postojao ekvivalent takve tehnologije. Ovo što se koristi na Atlasu je derivat toga i nije da je nezamenljiva. Takvi motori imaju najviše smisla na raketama klase Energije.
Da se ima volje, Sojuzi bi mogli da se na više mesta koriste za ljudske misije, za njih je u Francuskoj Gijani na kosmodromu Kuru izgrađen lansirni kompleks ELS. Sojuz se redovno lansira iz Južne Amerike.
Citat:
mjanjic:
Ma nisu se uvredili kongresmeni koliko Mask i Bezos, pa rešili da nešto od svojih milijardi ulože u "trampoline" :)
Bolje da su to uložili u svoje zaposlene. Naravno, to je misaona imenica, ne uklapa im se u biznis plan.
Citat:
Branimir Maksimovic:
Dobro je onda, da kazemo da ce na Mars uz pomoc stapa i kanapa :P
Ako su ljudi spremni da provedu 440 dana u konzervi na putu do Marsa, naprave jedan polukrug i onda skoro isto toliko vremena nazad (to naravno zavisi koliko su blizu i gde se trenutno nalaze Zemlja i Mars), takva tehnologija je postojala još sredinom pedesetih. OKB-1 je imao projekat leta oko Marsa u doba lansiranja Sputnjika. Kosmonauti Manovcev, Božko i Ubilišev su u periodu 1967/68 proveli godinu dana u maketi broda za let na Mars. A sovjetski lekar Valerij Poljakov je proveo oko 440 dana neprekidno na Miru, tako da je bar polovina puta fizički moguća.