@VladaSu
Ja pričam šta su nam prenosili oficiri koji su 1999. bili u PVO, i to upravo na tim Neva sistemima (S-125).
Neke priče o praćenju aviona NATO su bajke za malu decu, čim se uključi osmatrački radar, zna se da je tu negde u blizini i nišanski radar sa lansirnim rampama. Kako je domet oko 25 km (po dijagonali, odnosno oko maksimalno 17-18km horizontalno ili vertikalno), a imali smo ograničen broj tih sistema, avioni su ih lagano zaobilazili. Problem odvajanja nišanskog radara na veće rastojanje od ostatka diviziona je kabal za napajanje radara, koji je bio dužine tipa 150-200m. Jedino nas je spasavalo to što osmatrački radar nije emitovao EM zračenje direktno ka smeru osmatranja, već u tlo od koga se zračenje odbijalo, tako da AVAX-ima nije bilo baš jednostavno utvrditi poziciju radara (jer ne mora da se zračenje emituje npr. 150m ispred radara, već može u neko obližnje brdo i sl.
Jedino su negde u Crnoj Gori, ako se dobro sećam, postavili "zamku": prepravili su sistem tako da se podaci od osmatračkog radara mogu prosleđivati preko udaljenog komandnog centra do nišanskog radara, i postavili su dva nišanska radara tako da je između njih bilo rastojanje tipa 30km, pa su NATO avioni imali "bezbedan koridor", a u stvari su naleteli pravo na nišanski radar i lansirne rampe.
Međutim, kad se uzme u obzir broj letova, broj pogođenih i oborenih aviona je smešan. NATO avioni su leteli maksimalno oprezno, jer niko ne želi da tek tako izgubi avion i pilota, ali su često koristili i lošu konfiguraciju PVO - jednom prilikom su se spustili u brišućem letu iznad niza PVO jedinica uz obalu Dunava, a ovi nisu smeli da ih gađaju jer bi avion pao na jedinicu koja je bila tipa pola kilometra dalje u pravcu leta aviona.
Generalno, imao je i Irak S-200, koji je daleko bolji od naših S-125, pa znamo kako su prošli, jer je taktika SAD bila prilagođena naoružanju protivnika i terenu. Da smo mi imali nekoliko sistema S-300, provocirali bi nas avionima sa granice dometa, a čim detektuju signal nišanskog radara, poslali bi po nekoliko stotina krstarećih i raketa vazduh-zemlja na tu lokaciju. A kad bi nam uništili S-300, onda bi bilo gore nego što je bilo 1999. godine.
Uostalom, ne bi ni morali da nadleću avionima, svako veče 500 krstarećih raketa, neka 50 pogodi ciljeve, njima dovoljno, mi bi onda ratovali nešto duže, možda i godinu dana, ali bi na kraju šteta bila ništa manja nego što je bila.
Da to ide tek tako sa par sistema S-300, ne bi još pre 20 godina Rusija imala nekih 120 sistema S-300 oko Moskve, plus svi ostali sistemi koji idu uz S-300.
Rusi su čak zadržali i Nevu (S-125), jer je sistem izvorno analogan (poljaci su prepravljali svoje tako što su ubacili digitalni računar i sistem navođenja, plus lansirne rampe postavili umesto kupole na tenkove), pa je zbog toga operativan i nakon nuklearne eksplozije.
@dejanet
Slažem se za Orao i Galeb, postojali su planovi i za supersonične verzije Orla (avion je mogao da podnese te brzine, koje su čak i postignute u letu pod uglom 25 stepeni na dole, ali zbog ograničenja izvoza novih tehnologija za proizvođače na Zapadu, nismo mogli kupiti bolje motore).
Za svakodnevno letenje i obuku pilota Orao i Galeb su relativno jeftiniji avioni, a pogodni su i za manje države kao podrška pešadiji i oklopnim jedinicama. A za potpunu nadmoć na nebu nisu dovoljni samo najskuplji avioni u velikom broju, potrebna je i podrška u vidu elektronskog osmatranja i ometanja, satelitsko praćenje, itd.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.